Zašto bi hrvatska profesorica srpskog prezimena i fizionomije bube palila Srbe kao bube ili čija je dubrovačka književnost, vol. 1000?
U ljeto 2002. godine bio sam u Dubrovniku, kao i puno puta ranije i kasnije. Moji su po majci iz dubrovačkog primorja i uvijek su me geni vukli u mirise tih čempresa, borova, agava….Šetao od Porporele do Pila, gdje sam po običaju sjeo i zamišljen odlutao u neku davnu prošlost grada slobode. Iz meditacije me prene simpatični starčić, pravi gospar, gospodskih manira, koji je nosio fino ispeglano odijelo, unatoč vrućini.
– Sve su ovo dogoni moj sinko, niko od njih ne zna što je Dubrovnik… – promrmlja više za sebe nego za mene.
Mnogo godina kasnije, nakon stotina i tisuća dokumenata koje sam proučio, shvatio sam šta mi je taj fetivi Dubrovčanin htio poručiti.
Naime, dvadesetak godina prije 1. svjetskog rata počela je zamjena stanovništva Dubrovnika, koja se intenzivirala u Jugoslaviji. Autohtoni Dubrovčani su gotovo nestali i velika većina ljudi u tom gradu su došljaci ili kako su pravi Dubrovčani nekad govorili – dogoni. Jedan takav dogon i pogan je upravo ovih dana dobio svojih pet minuta slave. Riječ je o izvjesnoj personi srpskog imena i prezimena, ali najrigidnijih ustaški srbofobnih stavova. Stanislava Stojan, za prijatelje Slavica (mogu zamisliti prijatelje te ,,istrebljivačice buba“) je profesor na Hrvatskim studijima u Zagrebu i Sveučilištu u Dubrovniku. Član je Društva hrvatskih književnika. Predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku…
Za nju nitko u Hrvatskoj nije čuo i nitko ni ne bi čuo da se u svom autorskom tekstu nije divljački obrušila na Srbe, rekavši da su Srbi bube koje treba trajno istrijebiti bacačima plamena: ,,Oni su vrsta agresivno-invazivne čeljadi koji jednostavno ne odustaju. Preplave i ceste. Bube koje, kad napadnu, jako ih je teško ukloniti, bez obzira koju metodu koristili, gaženje nogama, otrovima, plinskim plamenikom.“ Njen izgled podsjetio nas je na bubu (kao dokaz prilažem fotografiju), a njen neurološki ispad srbofobije i šovinizma na diskurs tuđmanističke Hrvatske devedesetih.
Tada takvih luđačkih izjava nije nedostajalo. Odakle toliko mržnje i ludila u jednoj ženi čiji su korijeni očigledno srpski, jer kod Hrvata nema imena Stojan, kako se dotična preziva? Srbi u Hrvatskoj su često umjesto prezimena imali patronim (ime oca) što je i ovdje slučaj, ova srbofobna šovinistica nosi prezime nekog Srbina, Stojana, njenog pretka koji se sada okreće u grobu kad je vidi, i kad čuje da je i on, neki njen pradjed ili čukundjed buba koju bi ona spalila da je živ.
Upravo je to srž problema. Pokatoličeni Vlaji, da ne kažem Srbi su tumor hrvatskog društva i cijelog Balkana. Najveće ustaše, najveći širitelji mržnje, sa najvećim frustracijama i kompleksom od Srba su upravo ti ljudi, potomci pokatoličenih Srba koji danas ponosno nose barjak hrvatstva.
I neka nose, svatko ima pravo da se osjeća kako hoće, pa neka se osoba sa prezimenom ,,Stojan“ osjeća kao da joj se predak zvao Tuđman. Problem je što se ona tako ne osjeća. Jer da se osjeća, bila bi Hrvat koji nije opterećen Srbima. Pravi, normalni Hrvati nisu opterećeni Srbima. Zamislite da nekom Hrvatu iz Istre, koji se preziva Picinić kažete da je porijeklom Srbin? On bi se slatko nasmijao. Njegova majka se zvala Pepica, a otac Anton. Ali šta dobijete kad isto kažete nekom kome se majka recimo zvala Rada Dopuđ? Nema većeg ustaše od pokatoličenog Srbina. Ili ima. Ovi beogradski drugosrbijanski autošovinisti su još veća ustašija.
Zbog mira svih nas na Balkanu, zbog osobnog mira tih ljudi, pokatoličeni Vlaji, da ne kažemo Srbi, moraju stati pred ogledalo, moraju sebi pogledati oči i reći istinu. Dok god svoje otpadništvo budu gurali pod tepih, ono će stalno izbijati i praviti probleme. I to jasno vidimo u ovakvim ispadima. Njihovo ludilo, izdajstvo, nemoral, beščašće… nemaju granice, a najgore je što se prelilo i u mainstream hrvatsku historiografiju, što djeca njihove komplekse uče u školama.
Poseban bezobrazluk je ovo što rade oko Dubrovnika. Tu i hrvatska historiografija i razni amateri pokazuju toliku količinu arogancije koja se sa pravom može nazvati psihičkim poremećajem. Oni stalno i stalno optužuju Srbe za nekakvo svojatanje Dubrovnika. Ti koja se prezivaš ,,Stojan“ možeš ,,svojatati“ dubrovačku književnost, a netko tko se zove Stojan ne može?
Ne postoji nikakvo srpsko svojatanje Dubrovnika. Srbija uglavnom ignorira Dubrovnik ili bojažljivo šapne da dubrovačka književnost pripada i srpskoj, a ne samo hrvatskoj književnosti. Npr. Predrag Marković, inače kvalitetan povjesničar, ponavlja laž Ive Banca da nisu postojali nikakvi dubrovački Srbi katolici, već samo par bogatih obitelji. Inače, Banac je iz ugledne srpske konvertitske katoličke obitelji, znaju čak i koja im je bila slava dok su bili pravoslavni.
Sav taj cirkus koji ustašija pravi oko dubrovačke književnosti vrijeđa nas čiji su preci zaista iz tog kraja, to je pljuvanje u nas. Mi vrlo dobro znamo kako su pokatoličene Konavle, kako je 1419. Dubrovačka Republika kupila Konavle od Sankovića protiv čega ustaje plemstvo i narod. 31. prosinca 1426. Radoslav Pavlović konačno predaje Konavle Dubrovniku, nakon čega je cijeli taj kraj pokatoličen do kraja 15. stoljeća (kasnije je Pavlović opet zaratio s Dubrovnikom jer je htio vratiti ono što im je prethodno prodao).
Mi vrlo dobro znamo da je cijela dubrovačka književnost pisana je na istočnoheregovačom dijalektu, ondosno istočnohumskom. To je dijalekt prve srpske države! To je srpsko-crnogorski dijalekt! I to ne tvrdim ja, nego Dubrovčanin Pero Budmani. Budmani je veći ekspert za dubrovački govor i književnost nego bilo koji živi čovjek danas. Najveći dubrovački lingvisti svih vremena, Milan Rešetar, Petar Kolendić (najveći ekspert za dubrovačku književnost ikad) i Pero Budmani bili su Srbi katolici! Sva trojica!
Do sredine 19. stoljeća nitko u Hrvatskoj nije ni znao za dubrovačku književnost, niti ju je mogao razumjeti. O tome je govorio brat bana Mažuranića, Antun Mažuranić: „Još prije nekoliko godina, skoro niti tko je znao za stariju literaturu dubrovačku, a tko je što i znao, nemogaše je razumeti.“
Dubrovački autori svoj jezik uvijek zovu srpskim. Hrvatskim samo u 3 slučaja kad su se kurtoazno obraćali hrvatskim plemićima. U svim službenim dokumentima Dubrovčani svoj jezik nazivaju srpskim.
Od 1364. do 1785. Dubrovački autori i dokumenti konstantno nazivaju svoj jezik srpskim. Nakon toliko brisanja i uništavanja dokaza, i dalje postoji 27 nazivanja dubrovačkog jezika srpskim u tom periodu koje sam ja pronašao, a nisam ni lingvist, ni filolog. Hrvatski povjesničari i lingvisti već 120 godina kopaju po dubrovačkom arhivu i nisu našli niti jedan jedini bijedni primjer da Dubrovčani svoj jezik službeno nazivaju hrvatskim. I kako onda Srbi mogu krasti dubrovačku književnost u svjetlu svih ovim hladnih činjenica?
Za mene, a i za svakog iole normalnog i upućenog, hrvatski, srpski i bosanski su jedan policentrični jezik. I sva književnost tog jezika, od Nušića, preko Nazora, Selimovića, Andrića do Gundulića je zajedničko nasljeđe na koje trebamo biti ponosni.
Ove gore argumente nisam iznio da bih dokazao da je dubrovačka književnost samo i jedino srpska, već da bih pokazao da je ona i srpska, jer su je tako nazivali sami njeni autori, kao i najveći dubrovački stručnjaci za dubrovačku književnost.
Nemoguće je u ta vremena, prije ovih naših jasno definiranih i izdiferenciranih identiteta razlučiti srpsko od hrvatskog. Pa čak i danas, nakon toliko ratova, zločina, sukoba, naše se kulture stalno isprepliću, nadopunjavaju, obogaćuju jedna druga.
Konvertitski sindrom kod ovakvih likova kao ta Stojanka je idealan za psihijatrijsko posmatranje. No, čovjek ne treba biti psihijatar da shvati kako su bube koje je muče njeno porijeklo, konvertitstvo njenih predaka, njezino prezime…
Imamo dva puta. Jedan da se vrijeđamo i gađamo bacačima plamena. Drugi, da surađujemo, a da stavove ovakvih mrzitelja i konvertita poput Stanislave Stojan spržimo plamenom argumenata (a nakon toga ih ignoriramo), kao što sam upravo uradio u ovom tekstu.
Autor: Goran Šarić (link prema originalu: https://www.facebook.com/photo/?fbid=1538687709998713&set=a.244247552776075)
