Kako spasiti prosvetu?

Подели

MOJ PORTFOLIO, ali ne onaj posvećen Šekspirovim delima! U OČEKIVANJU TZV. EKSTERNE KOMISIJE! RAZMIŠLJANJE o tome kako rešiti problem propalog školstva u pet činova. (Dobar(?) primer za moj portfolio, ma šta ,,portfolio“ značio!)

Prvi čin: Shvatiti da je školstvo propalo i definisati zašto je tako. ZAKLJUČAK: Nisu krivi nastavnici (profesori, učitelji), već poguban sistem koji se sveo na bezlične izveštaje i samo na izveštaje. Važno je napisati, jer ako nije napisano (kao da) nije ni urađeno. Šta se, međutim, dešava ako nije urađeno a jeste napisano? Kome je to važno? Kao u matematici: važi ako, i samo ako… Nisu krivi ni učenici! Njih niko nikada nije ni pitao za mišljenje. (Mislim na Ministarstvo tzv. prosvete – ja jesam: zato ovo i pišem!);
Drugi čin: UKINUTI DOPUNSKU NASTAVU kao obavezan vid ne znam više kakve nastave!
Obavezan – iz kojih predmeta? Iz onih gde se daju ocene manje od petice ili četvorke? Ili je dopunska nastava predviđena i za likovno, fizičko, muzičko? S obzirom na ovo, bolje bi bi bilo objasniti učenicima da postoji nešto što se zove učenje kod kod kuće, na osnovu predavanja nastavnika. PRIVATNI ČASOVI se zovu ,,privatni“ jer nemaju veze sa ,,javnom školom“… Dakle, sve što se obrađuje na času, predviđeno je za ,,prosečnog učenika“ ( čitaj: taman koliko treba!), a svaki nastavnik je (trebalo bi da bude tako) na fakultetu naučio da to proceni. Predmeti su se zvali: metodika nastave, pedagoška psihologija, pedagogija…
Treći čin: OBAVEZNO SMANJITI BROJ PREDMETA (ovo je veoma važno!), jer mi ne radimo samo sa Ajnštajnima i Teslama, a sedam časova u školi neće rešiti problem nasilja, jer nastavnici ne treba da budu čuvari dece, a odavno (psihologija je jasno dala odgovor) nisu više ni vaspitači, budući da se roditelji pitaju za sve.
Četvrti čin: POD HITNO UKINUTI OVAKAV NAČIN OCENJIVANJA u duhu socijalističkog samoupravljanja (odeljenjska i nastavnička veća)! Neka lepo Država uvede spoljne (eksterne testove), mi ćemo raditi svoj nastavni zadatak, pa ko želi da uči – neka uči, ko ne želi – imaće adekvatan broj bodova. Nije ovo izbegavanje obaveze! Ovo su otvorena vrata u digitalizaciju i HHI vek: Ja sam predavač! Moj zadatak je da moje đake uputim u to kako da nauče! Ali, ja ne mogu da učim umesto njih!
I, na kraju: Peti čin!
Dragi roditelji (i ja sam roditelj, verovali ili ne), pustite nas da radimo svoj posao. Pitajte svoju decu šta misle o časovima pre nego što sami donesete sud. I pitajte ih šta su danas naučili, a ne koju su ocenu dobili. Ja sam razgovarao sa vašom decom o ovome. A vi?
Vladimir Vuković
Profesor engleskog jezika

Подели

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Scroll to Top