JEDNA NEVJEROVATNA ISPOVIJEST
Sjedim na klupici ispred hrama, miholjsko ljeto, gledam vrhove Majevice, divim se tvorevini Božijoj. Milina.
Taj moj predah prekide jedan parohijan, prijatelj, brat.
„Pomaže Bog brate, hajde sjedi da popijemo kafu i rakiju.” Rekoh mu, kako je red.
„Neću oče Bojane ništa. Nego sam došao da ti ispričam nešto što godinama nosim na duši. Nikada nikome nisam pričao a tebe ću zamoliti da se potrudiš da ova priča ne ode u zaborav.”
„Hajde brate, pričaj.”
„Ovako oče. Ti znaš koliko su ova sela stradala na samom početku onog rata od ustaša. Vidim, pišeš o tome da se ne zaboravi. E da znaš, moj deda se stavio u prve redove da brani svoj narod. Pristupio je, sa mnogim svojim drugarima, jedinoj legalnoj vojsci za koju je tada znao. To je bila jugoslovenska vojska. Sa njim u vojsci bio je njegov prijatelj a kasnije i zet, tačnije oženio đedovu rođenu sestru. Zajedno su ratovali sve do 1943. Tada se i na ove krajeve proširi crvena kuga. Taj đedov prijatelj odlazi u partizane. Đedu to nije smetalo jer je mislio da će se opet zajedno boriti protiv fašista. Međutim, nije bilo tako!
Ti, oče, znaš da se partizani kod nas nisu borili ni protiv švaba ni protiv ustaša. Iz c.k. su primali naređenja da ubijaju četnike a njihove porodice da progone.
Da skratim priču.
Taj đedov drugar je morao da se dokaže svojim novim vođama ali ne junaštvom nego srbomržnjom.
Pronašao je mog đeda, jer je znao gdje je. Natjerao je njega i još jednog đedovog druga da sami sebi iskopaju grob i onda ih je ubio. Zatim je ubio svoju ženu, đedovu sestru, koja je bila u sedmom mjesecu trudnoće. Poslao je čovjeka da to uradi tako da ispadne kao nesrećan slučaj.
Poslije rata, nije prestajao da se iživljava nad nama.
Najteže mi je bilo kada priđe mom ocu i ponudi mu cigaru iz prelijepe drvene kutije. Kutije koja je pripadala mome đedu. Koju je uzeo sa njegovog mrtvog tijela. Još na njoj piše đedovo ime. Tako nas je provocirao.
Treba mi, oče, godina dana da ti ispričam sva zla koja smo doživjeli od njega.
Slušaj sad oče.
Poče ovaj rat. Puca se, granate padaju, haos na sve strane. Ja na straži. Imam pušku kod sebe. Stražarim baš u tom dijelu sela gdje je njegova kuća. I priđem, oče. Priđem pod prozor.
Gledam ga. Loži vatru. Okrenut mi leđima. U mojim rukama puška repetirana. Razmišljam o tome da je sad trenutak. Borbe se vode, napad je na selo. Ako ga sad ubijem svi će misliti da je neki zalutali neprijateljski metak. Idealna prilika za osvetu o kojoj sam maštao preko trideset godina. Skoro svaki dan.
I… i… nisam mogao oče.
Ne samo da nisam mogao nego sam mu… nekako… sve, u trenutku oprostio.
Tad sam doživio neko olakšanje. Sva ona muka, sva mržnja prema njemu, sva želja za osvetom… sve je nestalo u trenutku kada sam mu oprostio. Bilo mi ga žao jer je, jadan, sav proklet i on i njegova porodica.
Neka Bog sudi svima. Pomislio sam to, okrenuo se i otišao.
I evo oče Bojane, evo me kod tebe. Živ, zdrav. Djeca, unuci, svi živi zdravi. Dao nam Bog svega i više nego što nam treba. On i sva njegova porodica su prošli baš onako kako su i zaslužili. Tuga, čemer, jad.
Bog je najpravedniji suudija, a mi smo ljudi da praštamo.”
Ispriča i ode. Kaže da žuri. Čekaju ga unučići da se igraju.
On ode a ja ispih onu rakiju što se tresla u čaši zajedno sa mojom rukom dok sam slušao ovu priču.
Popih rakiju od naše majevičke šljive.
Od šljive koja je iznikla na ovoj svetoj, namučenoj majevičkoj zemlji.
Na zemlji koja nosi i skriva bezbroj ovakvih priča o stradanju, o čojstvu, junaštvu… o nesreći moga naroda ali i o veličini moga naroda.
Nastaviće se… jer mora!
